Kako pronaći ravnotežu između tehnologije i školskih klupa?

U vremenu u kojem su djeca doslovno postala digitalni ovisnici, razgovor o zabrani mobitela u školama otvara lavinu pitanja: Jesmo li došli do točke kad jedino što preostaje jest zabrana? I hoće li ta zabrana uopće polučiti rezultate koje želimo – mentalno zdraviju, prisutniju, sigurniju djecu?

U mnogim europskim državama pitanje zabrane mobitela već je izašlo iz sfere rasprave – i postalo praksa. Francuska je još 2018. uvela zabranu korištenja mobitela u školama za učenike do 15 godina. Švedska, zemlja poznata po liberalnosti, najavila je 2024. potpuni zaokret: zabrane mobitela čak i tijekom odmora. Finska i Nizozemska također razmatraju slične poteze, dok je Italija već krenula s ograničenjima u razredima. Rezultati su različiti, no zajednički nazivnik svima jest – rast prisutnosti i socijalne interakcije među učenicima.

Zabrana definitivno smanjuje izloženost cyberbullyingu, povećava pažnju. Djeca bez mobitela pokazuju bolju koncentraciju, veću socijalnu uključenost i manje simptoma anksioznosti. No zabrane su samo vrh sante leda. Ispod površine ostaje neodgovoreno pitanje: educiramo li ih kako svijet funkcionira, ili im samo oduzimamo alate bez da ih naučimo kako ih koristiti odgovorno?


Roman “Dvostruka igra – Lažni profil” –  nositelj nacionalne javnozdravstvene kampanje “Mentalno zdravlje djece i mladih u digitalnom okruženju”

Dvostruka igra – Lažni profil, psihološki roman iz 2025., snažno progovara upravo o onome što se zbiva iza sjaja ekrana u rukama naših tinejdžera. Upečatljiva naslovnica – podijeljeno lice mlade osobe, s jedne strane obasjano plavom svjetlošću mobitela, a s druge skrivajući se iza kapuljače – simbolizira dvostruki život digitalne generacije.

“Ova knjiga napisana je jer sam godinama slušala mlade koji mi govore o usamljenosti, pritiscima, životu na društvenim mrežama, lažnim profilima i pravim suzama. Knjiga je nastala iz rečenice koju mi je nakon jednog susreta rekla jedna djevojka: Hvala što nas vidite, hvala što pišete o nama”.

Te riječi – “hvala što nas vidite” otkrivaju koliko je mladima važno da netko razumije njihovu stvarnost ispunjenu paradoksima.

Upravo ti paradoksi – dvostruka igra identiteta – opisuju se u romanu. S jedne strane, društvene mreže postale su glavni oblik komunikacije i samoizražavanja mladih, pružajući im platformu da budu viđeni i povezani. S druge strane, ta stalna povezanost ima visoku cijenu. Bombardirani idealiziranim slikama i često neralnim životima vršnjaka i influencera, tinejdžeri se suočavaju sa užasnim pritiscima: od potrebe za savršenim fizičkim izgledom do stvaranja savršene verzije sebe na internetu.

Psihološke posljedice toga već su vidljive u praksi i statistikama – raste broj slučajeva anksioznosti, depresije, socijalne izolacije, niskog samopoštovanja, samoozljeđivanja među mladima. Paralelno s tim, digitalni prostor često postaje poprište novih oblika nasilja i manipulacije: cyberbullying, seksualno uznemiravanje, vrbovanje od strane predatora, širenje lažnih identiteta. Sve su to “opasnosti koje vrebaju iza ekrana”.

Roman “Dvostruka igra – Lažni profil” opisuje tu stvarnost mladih, upozoravajući na zamke lažnih profila, na bijeg u digitalnu iluziju kao bijeg od stvarnosti i na gubitak sebe.  Čitajući knjigu mladi čitatelj svjedoči kako se iza bezazlenog chata može kriti opasno zlostavljanje. Knjiga poručuje i da prava vrijednost nije u savršeno ‘fotošopiranoj’ slici, već u hrabrosti da budemo to što jesmo – nesavršeni ali stvarni.

Kako onda pomiriti potrebu za zaštitom djece od štetnih utjecaja tehnologije i potrebu da ih osnažimo za život? I jesu li zabrane rješenje problema?

Mobiteli i pametni telefoni su nevjerojatni alati koji mogu obogatiti obrazovanje i živote ako se koriste promišljeno. I jesu li zabrane rješenje problema, kad znamo da su naši mladi itekako domišljati: brzo pronađu načine da zaobiđu pravila. Već sam čula razne ideje: da će u školu ponjeti stari mobitel koji će predali profesoru, dok će ‘pravi’ sakriti u torbi ili jakni. Ako djeca osjete da im se samo nešto uskraćuje, vjerojatno će tražiti način da zaobiđu pravila; no ako su sudjelovali u kreiranju pravila, veća je vjerojatnost da će ih poštovati.

Zabrana mobitela u školi može biti korisna, ali mora biti popraćena edukacijom o digitalnoj pismenosti. Primjerice, kurikulum bi mogao uključivati radionice o tome kako prepoznati manipulativne algoritme društvenih mreža, kako se zaštititi od online zlostavljanja itd. Škola bi trebala biti mjesto gdje su pogledi upereni u oči, a ne u ekrane – gdje riječi “učiti”,  “slušati” i “razgovarati” znače upravo to.

U konačnici, možda je najvažnija poruka da digitalni i stvarni svijet ne moraju biti u ratu. Naprotiv, moramo ih pomiriti na način koji će djeci omogućiti da razviju svoj puni potencijal.  Škola može pružiti “sigurnu luku” od digitalnih oluja, ali moramo djecu  osposobiti da nauče igrati tu dvostruku igru, a da pri tom ne izgube sebe.

Zato razgovarajmo. Pišimo. Učimo. Jer promjene ne dolaze zabranom – već razgovorom i razumijevanjem.

Autorica: Rosie Kugli

Foto: Tina Miholić