Književnost kao moćan saveznik u razumijevanju unutarnjih svjetova mladih
U povodu Svjetskog dana zdravlja, u Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar” predstavljena je nacionalna javnozdravstvena i edukativna kampanja „Mentalno zdravlje djece i mladih u digitalnom okruženju“, koju provode Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske i Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Kampanja je odgovor na zabrinjavajuće podatke: više od 50.000 djece i mladih u Hrvatskoj suočeno je s ozbiljnim teškoćama mentalnog zdravlja – od anksioznosti i depresije do samoozljeđivanja i suicidalnosti.
U fokusu kampanje nalazi se knjiga „Dvostruka igra – Lažni profil“ autorice Rosie Kugli. Riječ je o književnom djelu koje kroz narativni okvir progovara o ključnim izazovima adolescencije u digitalnom vremenu – emocionalnoj manipulaciji, identitetu, lažnim profilima, pritiscima društvenih mreža i osjećaju nepripadanja.
Na predstavljanju kampanje, ministrica zdravstva dr. Irena Hrstić naglasila je važnost literature navodeći kako knjiga služi kao most između mladih i odraslih, dok je voditeljica kampanje, dr. Ivana Portolan Pajić, istaknula kako književnost može biti moćan saveznik u razumijevanju unutarnjih svjetova mladih. Kampanja će se tijekom godine provoditi diljem Hrvatske kroz radionice, susrete, panele i javne diskusije, a sve s ciljem prevencije i osnaživanja mentalnog zdravlja mladih.
Donosimo intervju s autoricom knjige Rosie Kugli, književnicom koja već godinama kroz svoje knjige progovara o problemima mladih.
INTERVJU: Rosie Kugli o knjizi „Dvostruka igra – Lažni profil“, mladima i snazi književnosti
- Što vas je motiviralo na pisanje ovog romana:
Na pisanje ovog romana potaknula su me brojna iskustva sa susreta s mladima – u školama, knjižnicama, na radionicama. Vjerujem da književnost ima moć otvoriti brojna pitanja i važne teme. Kada literatura postane alat za razgovor – tada ona više nije samo tekst, već ‘most’. Želim da moje knjige budu most između mladih i odraslih, između problema i rješenja, između šutnje i dijaloga.
2. Zašto ste odlučili da glavni lik u knjizi „Dvostruka igra – Lažni profil“ bude tinejdžerica koja stvara lažni identitet na društvenim mrežama?
Zato što vidim koliko je danas teško biti autentičan, pogotovo mladima. Na društvenim mrežama stalno ih se uspoređuje, vrednuje, ocjenjuje. Ako nisi „savršen“ – nisi vidljiv. Moja junakinja Iva, odnosno Lana, pokušava pobjeći od stvarnosti koju ne može podnijeti. Taj bijeg u lažni profil nije hir već vapaj. Htjela sam pokazati da iza svakog “uljepšanog” života često stoji neizgovoreni problem.
3. Kako književnost može pomoći mladima da se nose s izazovima mentalnog zdravlja?
Knjiga može biti nježni sugovornik – ona ne upire prstom, ne osuđuje i ne uspoređuje. Kada se mladi prepoznaju u likovima, kada vide da netko drugi osjeća slično kao oni – tada se rađa ono najvažnije: osjećaj da nisu sami. Književnost im pomaže imenovati ono što osjećaju, a često ne znaju izraziti. A kad nešto imenujemo, već smo na putu iscjeljenja. Roman Dvostruka igra – Lažni profil pisan je upravo iz te potrebe, a javnozdravstvena kampanja koja koristi književnost kao alat – to je primjer kako književnost i zdravstvo mogu ići ruku pod ruku.
4. Zašto mislite da mladi danas žive na društvenim mrežama i kako se to odražava na njihovu svakodnevicu?
Društvene mreže su im prozor u svijet, ali često i ogledalo koje iskrivljuje. Tamo traže potvrdu, pripadnost, identitet – ali vrlo brzo postaju zatočenici lajkova i komentara. Stvarni život se sve češće procjenjuje kroz filtere. Htjela sam pokazati da je savršenost iluzija, a prava ljepota – i hrabrost – leži u prihvaćanju vlastite nesavršenosti. Knjigom sam htjela osvijestiti da nije njihova krivnja što osjećaju pritisak, ali i da mogu – polako i uz podršku – izgraditi život u kojem će se osjećati dovoljno dobri onakvi kakvi jesu. Bez filtera. Bez maske. Bez lažnog profila.
5. Kako vidite ulogu književnosti – posebno vašeg romana Dvostruka igra – Lažni profil – u nastavnom procesu? I može li knjiga pomoći roditeljima da bolje razumiju svijet u kojem njihova djeca danas odrastaju?
Knjiga se savršeno povezuje s međupredmetnim temama – građanski i zdravstveni odgoj, osobni i socijalni razvoj, na satovima razredne zajednice.. Profesori je mogu koristiti za poticanje razgovora o digitalnoj kulturi, emocionalnoj pismenosti, identitetu, cyberbullyingu, vršnjačkom nasilju. A sve to kroz literarni okvir koji je mladima blizak, razumljiv i životan.
Za roditelje, knjiga je jednako vrijedna. Mnogi roditelji kažu: “Ne prepoznajem svoje dijete otkad je krenulo u srednju školu.” Ali to nije zato što se dijete promijenilo – već zato što svijet u kojem odrasta nije isti kao onaj koji su roditelji poznavali.
Ova knjiga pokazuje taj svijet iznutra. I možda po prvi put, kroz priču glavne junakinje, roditelj može vidjeti kako izgleda život “s druge strane ekrana” – s nesigurnostima, pritiscima, očekivanjima, tjeskobom, lažnim idealima.
Naša djeca često šute – ne zato što nemaju što reći, nego zato što ne znaju kako. Knjiga im pomaže da se izraze. Zato vjerujem da bi ovakve knjige trebale biti dio nastave, školskih projekata, ali i obiteljskih razgovora. A to je danas, možda više nego ikad – jako važno
6. I za kraj, recite nam kako književnost, može pridonijeti prevenciji rizičnih ponašanja kod mladih? I kako izgleda vaš susret s mladima na radionicama i književnim tribinama?
Književnost je, barem po mom iskustvu, jedan od rijetkih alata koji uistinu dopire do mladih – tiho, ali moćno. Pišem iz perspektive mladih, onako kako govore, misle i osjećaju. Ne uljepšavam, ne moraliziram, ne dociram. Umjesto toga – postavljam pitanja, otvaram prozore u njihov svijet. I upravo zato moje knjige često služe kao odskočna daska za razgovor o stvarnim, teškim, ali itekako prisutnim temama: depresiji, cyberbullyingu, emocionalnom zlostavljanju, osjećaju usamljenosti, maloljetničkoj trudnoći, prvoj ljubavi, nesigurnosti, samoozljeđivanju. Kada dođem u školu ili knjižnicu, susret s mladima nikad nije jednosmjeran. Oni nisu pasivna publika. Oni žele govoriti, podijeliti, postaviti pitanja tako da na susretima vrlo brzo nastane iskrena, otvorena atmosfera, jer mladi prepoznaju da su teme stvarne, da govorimo o njima – ne oko njih.
Jedna mi je učenica nakon susreta rekla: “Hvala što prepoznajete naše probleme. Hvala što pišete o nama.” To mi je bio najvrjedniji kompliment. Jer mladi ne žele još jedan prst uperen prema njima. Oni žele uho koje sluša. I knjigu koja razumije.
Književnost to može biti. I zato je važno da bude prisutna – ne samo u knjižnicama, već i u svakoj učionici, radionici i obiteljskom razgovoru.
Chic.hr @chic.hr
Foto: Tina Miholić
