Savršen plan

  • 15.00 h -17.00 h učenje
  • 17.00 h-19.00 h “teti Leni” (dvor tete Lene u koji je bila baza skupljanja za na “laštik” op. a.)
  • 19.15. doma – crtić.

Tako su izgledali moji dnevni rasporedi koje bih mijenjala i vješala na ploču od pluta poviše pisaćeg stola. Društveni život na visokoj razini. Ili jesi ili nisi :). Tako sam funkcionirala kao dijete, tako funkcioniram i danas. Danas su planiranja nešto drukčijeg sadržaja, ali su tu. Stalno imam mahniti raspored kojeg se više – manje držim. Aliii… veliko Ali! Malo, tj. malo više i malo češće kasnim. Sve ću ja u pola sata dok me ne nazove sestra i kaže: “Nisi Supermen i nećeš prijeći 60 km gradske vožnje u 15 minuta. Uozbilji se!”. Da radim u firmi u kojoj treba “timbrat kartelu” odavno bih dobila otkaz, ukoliko bi to bilo primarno za zadržavanje zaposlenja :)))). Ali priznanje je pola puta k izliječenju. Kažu. Ili ne kažu, pa evo ja sad zaključila. Kratak mi dan, tjedan, mjesec… a želim stići sve što stvarno želim, pa se ponekad zanesem i dogovorim 80 minuta u 60. Brzi i žestoki. A znamo da litra u litru i pol nikako ne ide. I što se dogodi?… Dobiješ stigmu. Zalijepe ti ju, poput čička. Opravdano, valjda,jer ne  nosiš aktovku kao rekvizit. Naljutiš ljude, ali samo zato što srce nema sat, alarm, štopericu. 

Znala sam kasniti 45 minuta, zaboraviti, ne nazvati u dogovoreno vrijeme, ali tada nastupa „moment“gdje vidiš tko te voli, tko pozna, a kome nije ni do mene ni do viđenja, već samo da ti “pribotuna” još nešto. Zahvaljujući mom kasnomjeru shvatila sam – postoje dvije vrsti ljudi ( zaključila s godinama), oni koji su opušteni po pitanju drugih, rade po svom komoditetu i naviknu te na to, tako da svaki njihov odaziv i pojavljivanje gledaš kao neku nagradu “Vidiš, došao je, hvala mu.”Oscar goes to!

Postoji ova druga vrsta ljudi koja sve stiže, na sto strana je, maloooo kasni, znaš da će se pojavit. Ali kasni! E, hebi ga! Ajmo mu “pribotunat”. Ionako znam da će doći. Znam da je tu. Ali opet kasni!

Evo svrstala sam se javno. Priznala! Ima li smisla i treba li planirati? Ima, jer jedino tak unatoč svemu ja ipak sve stignem. Prije ili kasnije. Možemo li živjeti bez plana i programa? Ja ne! Taman opaske nizala jednu za drugom, sjedila u magarećoj klupi, ja i dalje obećavam srcem. Ali…. znam ‘ko me uvijek čeka, ‘ko oprašta, kome s vremenom moje kašnjenje čak počinje biti i simpatično. E, pa hvala im! 

I ja vas!

P.S. svaka sličnost sa stvarnim osobama (i situacijama) je namjerna.

P.P.S. „ Kašnjenje mi dobro stoji“ reče jednom jedan mladić jednoj djevojci.

 „Zbunila se majka priroda, i pijana bješe kod poroda,
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša“
J.P. Kamov

Maja Batarelo
IG @mayolol_
Hair: Studio Aduro Split