Mnogo je vječnih pitanja…
…plavuše ili brinete, knjiga ili film, Linolada ili Nutella…? U moru svakodnevnih dvojbi želim postaviti pitanje: kvaliteta ili kvantiteta?
Hodam zelenim carstvom tržnice i stalno mi se nudi: “Ajmo, uzmite ovo malo šparoga, više vride nego 3 kila blitve iz onog supermarketa. ‘Ko zna čija je i odakle je.” Ožujak je. Mjesec je kad sve moje uredno složene (više-manje… ponekad… O.K. nikad ) sandale i haljine dočekuju proljeće. Mjesec je mojih omiljenih tulipana za koje sam znala izvaditi zadnjih 30 kuna. Mjesec je i šparoga. Nisam luda za njima, ali stalno ih spominju u kontekstu čistača organizma dobrih za srce. Možda sam ih zavoljela jer su dobre u borbi protiv “narančine kore“, a možda jer su blage prema srcu. Na te dvije stvari sam oduvijek lako “padala”. Uvijek biram teži put, tako da mi lako dostupne nisu nikad bile toliko zanimljive, kao one divlje, do kojih se moraš dobrano namučiti za nabrati, kroz žicu i draču. E da, usput napravim i nebrojeno čučnjeva kojih nisam ni svjesna, te jednu dobru antistres terapiju. A tko to može platit 🙂
Dakle, nude nam se instant-šparoge i one divlje. Prvih je u izobilju i nije teško doći do njih. Logično je da nas privlači ono oko čega se više trudimo i što nije lagano, što oklijeva. Mnogo puta nam se događalo da su nam šparoge servirane. Potrebno je samo otvoriti vrećicu iz supermarketa, ali nemaju isti okus ni miris. A pitanje je i koliko su blagotvorne.
Dakle, riješili smo jednu od misterija. Kvaliteta ispred kvantitete. Moguće je da nešto čega je jako malo potrebno, tako snažno djeluje na naše srce. Na sveopće stanje. Antistresno. Blagotovorno. Pitanje je samo kako u moru svega odabrati kvalitetu i biti dovoljno jak za ne poželjeti još, stalno i više. Kako se pomiriti s tim da netko jako bitan i “antistresan” za tebe, seli i mantrati da je bitna samo kvaliteta provedena s tom osobom? Kako se zaustaviti na nekoliko kapi vječnog Chanela No5?
Kvaniteta je nužnost i kompromis svakodnevice kojem svi kad-tad pribjegnemo pod raznim izgovorima. Šparoge iz vrećice jer danas nemam vremena, miris kojem ne znam ime jer imam prekrcan planer, brzinska kava koju sam obećala i samo ispunjavam formu. To svi radimo! Ja s godinama sve manje. Srećom!
O kvantiteti ne razmišljam, ali kvalitete se sjećam. Mirisa prirode dok berem divlje slobodne šparoge, košulje koja još uvijek chanelovski miriše na nezaboravan dan s prijateljicom dok nas konobar čudno gleda (po tko zna koji put!).
Vrijeme godine je kada se dani naočigled produžuju, dobivamo sat dnevnog svjetla više, više provodimo na otvorenom i u društvu. Dolaze dani kada priroda spontano spaja kvalitetu i kvantitetu samog življenja. Pa tko zna, možda dolazi i vrijeme kad se ni mi nećemo nužno morati odrediti za kvalitetu ili kvantitetu.
Možda bude sreće pa nas vrijeme i život podjednako podari s jednim i drugim.
Možda dolazi vrijeme kada nećemo morati birati 🙂
“Da nema zime, proljeće ne bi bilo toliko ugodno.”
Anne Bradstreet
Maja Batarelo
IG @mayolol_
